Vukašin Lale, nekadašnji pomoćnik direktora Vazduhoplovnog zavoda Orao, pokrenuo je arbitražni postupak protiv Republike Slovenije. Slučaj će odlučiti sudbinu duga od oko 13,6 miliona maraka u vezi sa vojnim projektom realizovanim u Libiji.
Spor koji je pokrenut pred Međunarodnim centrom za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID), proizlazi iz poslovnog odnosa iz 80-ih godina prošlog vijeka, koji je uključivao Zavod Orao i slovensku kompaniju Smelt International.
Kako su 2006. pisali slovenski mediji, Smelt International (danas GIO Tehnika) angažovala je 80-ih godina Zavod Orao u vezi sa vojnim projektom realizovanim u Libiji.
Nakon spora i raskida saradnje, 1991. sud u Beogradu presudio je da je Smelt dužan Orlu osam miliona dolara. Još 2006. godine mediji u Sloveniji su pisali da taj iznos sa kamatama iznosi čak 20 miliona dolara.
Detektoru su u pisanom odgovoru krajem jula 2026. godine u Državnom odvjetništvu Slovenije naveli da je dug kasnije proglašen zastarjelim.
Arbitražni postupak, kako bi naplatio taj dug, a koji je pokrenuo je Vukašin Lale, zabilježen je 24. juna ove godine u registru ISCID, tijelu koje djeluje u okviru Svjetske banke u Vašingtonu.
Njega u ovom slučaju zastupa advokatska kancelarija Ignjačević-Todorović iz Beograda, koja je u pisanom odgovoru Detektoru potvrdila da je Lale pokrenuo arbitražu protiv Slovenije zbog postupanja slovenačkih organa i sudova u vezi sa priznanjem i izvršenjem arbitražne odluke.
“Prema stavu tužioca, način na koji su vođeni i okončani postupci izvršenja u Sloveniji, uključujući odluke kojima je izvršenje onemogućeno, doveo je do povrede obaveza Republike Slovenije prema međunarodnom ugovoru o zaštiti investicija. Tužbeni zahtev se, između ostalog, zasniva na navodnoj povredi standarda pravičnog i ravnopravnog tretmana i uskraćivanju pravde“, navodi se.
U odgovoru se dodaje i da ICSID tribunal neće postupati kao žalbeni sud u odnosu na slovenačke sudove niti će jednostavno ponovo odlučivati o primjeni slovenačkog prava.
Njegov zadatak, kako se navodi, bit će da utvrdi da li je postupanje koje se pripisuje Republici Sloveniji predstavljalo povredu njenih međunarodnopravnih obaveza prema investitoru.
Pored iznosa od oko 13,5 miliona maraka, tužilac zahtijeva i kamatu, kao i naknadu troškova arbitražnog postupka, navode advokati Milica Ignjačević i Aleksandar Todorović.
“Zbog toga se navedeni iznos ne može smatrati konačnom ukupnom vrijednošću spora, budući da će ukupan iznos zavisiti i od obračuna kamate do dana eventualne isplate, kao i od odluke tribunala o troškovima.
Predmet je u početnoj procesnoj fazi, odnosno u fazi konstituisanja arbitražnog tribunala.
Pozadina spora
Pozadina spora je način na koji su slovenački sudovi primijenili pravila o zastarjelosti.
Prema stavu tužioca, koji Detektoru prenosi advokatska kancelarija, ne radi se samo o neslaganju sa ishodom jednog domaćeg sudskog postupka, već o tome da je cjelokupno postupanje u vezi sa izvršenjem arbitražne odluke onemogućilo djelotvornu zaštitu i ostvarenje prava koja proizlaze iz te odluke.
“Republika Slovenija će imati mogućnost da iznese svoje argumente, uključujući argumente koji se odnose na zastarelost i postupanje domaćih sudova. Da li je to postupanje dostiglo prag povrede međunarodnog prava predstavlja pitanje o kojem će, nakon razmatranja argumenata i dokaza obe strane, odlučivati arbitražni tribunal.“
Državni tužilac Slovenije potvrdio je za Detektor da je Vukašin Lale postupak pokrenuo na osnovu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja (BIT).
Vukašin Lale u telefonskom razgovoru nije želio detaljnije razgovarati o ovoj temi, upućujući novinare na advokate koji ga zastupaju.
Kako je Orao radio u Libiji?
Vojni analitičar Hamza Višća podsjeća da je namjenska industrija bivše Jugoslavije (SFRJ) imala širom otvorena vrata za prodaju naoružanja, a JNA za pružanje obuke, demonstraciju upotrebe naoružanja i opreme u zemljama širom svijeta, a da su sa Libijom imali posebno razvijene odnose.
“I firme van namjenske industrije su jednako izvodile ozbiljne projekte za potrebe vojnih i civilnih organa vlasti u zemlji domaćina, od brana i fabrika vode do dalekovoda, podzemnih objekata, skladišta… Moglo se desiti da posao sklopi subjekat iz namjenske industrije, a da za izvođača ili podizvođače dijela radova povjeri civilnoj firmi iz Jugoslavije, ali i iz drugih zemalja“, objasnio je Višća za Detektor.
Za slučaj arbitraže Vukašina Laleta protiv Slovenije kaže da je moguće da novi vlasnik firme pokreće postupak arbitraže, ako je pri kupovini Orla konstatovan taj dug.
“Ima i onih koji kupuju (jeftino) tuđe dugove, i u procesima arbitraže ih naplaćuju. Subjekti namjenske industrije su sklapali poslove po osnovu međudržavnog sporazuma o saradnji, pa i u oblasti namjenske industrije“, naveo je Višća.
On je podsjetio i da je Sporazum u oblasti vojne saradnje i namjenske industrije najčešće potpisivao savezni sekretar za odbranu.
Vojni analitičar Berko Zečević objašnjavajući tadašnju praksu rekao je Detektoru da su ugovori u kojima su preduzeća iz bivše Jugoslavije radila u Libiji išli preko Savezne direkcije za promet robom – Yugoimporta – u Beogradu.
“Znači, to je ta institucija koja je kontrolisala sve, ugovore, novac, zastupanje… Nije se mogao sklopiti nikakav ugovor između bilo koje firme koja se bavila vojnim proizvodima, a da to ne ide preko Yugoimporta. Oni su u okviru sebe imali Narodnu banku, vojnu banku, i sklapali su se ugovori. I sav novac prvo dođe u tu banku, pa onda neko vrijeme provede u toj banci, i onda se kasnije vrši raspodjela“, naveo je on.
A onda su bile u republikama pojedine firme, na neki način niži nivo, rekao je Zečević.
“Taj niži nivo je onda sa SDPR-om pregovarao o tome, o zastupanju i nezastupanju određene firme u republici za posao za koji garantuje Jugoslavija“, rekao je Zečević.
Raspadom bivše Jugoslavije je pokrenut spor, objasnio je Zečević.
“Ali ne može pojedinac pokrenuti spor. Izvršeno je razgraničenje između država, šta kojoj državi pripada, bar ono što se ja sjećam oko toga, od dugova koji su ostali prema nekoj državi“, rekao je on.
Referišući se na činjenicu da je spor sada pokrenuo pojedinac, Zečević je ocijenio da je “to sve muljavina“:
“Ako je Orao bio angažovan, onda je zato SDPR pregovarao sa ovom slovenskom firmom koja je onda ugovorila posao koji je opet SDPR nadzirao. I ovaj čovjek apsolutno ne može da se pojavi, nema osnovu za to, nikakvu“, mišljenja je Zečević.
Osim ako, dodao je, “ne postoji svjestan sistem da se dobiju neke pare“.
“Da se zatvori neki krug. Nečega“, rekao je on.
Vazduhoplovni zavod “Orao“ osnovan je 1944. godine u Pančevu kao radionica za popravak avionskih motora. U Rajlovac kod Sarajeva seli 1949., a u decenijama nakon toga specijalizuje se za remont turbomlaznih motora. Dobija licencu za proizvodnju i remont motora Viper (za avione Orao i Galeb) i motora za MiG-21. Kompletna oprema, mašine i tehnička dokumentacija dislocirani su iz Rajlovca, i od 1996. godine Zavod nastavlja sa radom u Bijeljini, gdje se nalazi i danas.
Prema pisanju medija, u julu 2004. Osnovni sud u Bijeljini osudio je šest rukovodilaca Orla i pet carinika zbog ilegalnog izvoza naoružanja i opreme u Irak. Među osuđenima su bili i Vukašin Lale, koji je tada osuđen na pet mjeseci zatvora i bivši direktor Zavoda Milan Prica, koji je osuđen na 18 mjeseci.
Detektor je ranije pisao da je Vlada Republike Srpske nedavno odlučila da proda udio u fabrici namjenske industrije “Orao” iz Bijeljine, a da trag novog kupca vodi do biznismena iz užeg kruga predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Iz Orla do završetka teksta nisu odgovorili na pitanja Detektora o arbitražnom postupku koji je pokrenulo Vukašin Lale, te da li oni učestvuju u ovom ili nekom drugom postupku.
