Grandiozno “ja” je u svima nama u ranom dobu kada nam se čini da se cijeli svijet vrti oko nas, a naši snovi, ambicije, samopoštovanje rađaju se iz ovog djetinjeg narcizma.
“Kako razviti zdravu ličnost sa normalnom narcističkom ravnotežom”, kaže psihoterapeutkinja Nadija Tereščenko.
Za osobu sa poremećenom narcističkom ravnotežom osjećaj sopstvene inferiornosti je toliko neprihvatljiv da ga projektuje na druge. Osjećaj inferiornosti kod narcisa se krije duboko u sebi i doživljava se kao strah od izlaganja.
Narcis je uvjeren da će se, ako ljudi vide i saznaju za njegove slabosti i mane, definitivno da ga odbace, prestanu da ga vole.
Narcisoidnu ravnotežu, adekvatno samopoštovanje, karakteriše osjećaj – sa mnom je sve u redu, mogu da griješim, ali to ne znači da me to uništava kao osobu ili me čini ništavnim.
Užas koji osjećamo kada pravimo greške ukazuje na to da je naš narcizam pogođen. A ponekad, ne počnemo ništa da radimo jer se plašimo da ne pogriješimo i suočimo se sa sramotom promašaja. Narcizam raste i u perfekcionizmu kao i u odugovlačenju.
U formiranju, u djetinjstvu, važna je percepcija roditelja, koje dijete takođe doživljava kao grandiozne. Sve zato što, tata rukom može da dohvati plafon, mama zna pjesmu napamet, djeda zna gdje su mu desna i lijeva strana, sestra odlično čita, a sve to, malo dijete ne može i ne zna.
Odnosno, i roditeljske figure dijete percipira na idealizovan način.
Zahvaljujući takvoj mješavini, u kojoj ima udjela i sopstvena i grandioznost i roditelja, dijete oseća da ne može sve, ali nije mu to mnogo strašno, jer postoje jaki roditelji. Postepeno se smanjuje sopstvena grandioznost.
Kada se dijete u ranom detinjstvu suoči sa stvarnošću, ono shvata da ne mogu uvijek da se zadovolje sve njegove potrebe. I to je normalno!
Ali, nažalost, mnoge majke se osjećaju krivim zbog toga. Ali ne treba zaboraviti da je za dijete nužna zdrava frustracija (stvaranje određenih prepreka za zadovoljenje potrebe).
Tada se dijete suočava sa stvarnošću, na primjer, “Sada mama ne može, ali za 5 minuta ćemo se igrati” ili “Razumijem da želiš ovu lutku, ali danas nismo htjeli da je kupimo”.
U prisustvu određene frustracije dolazi do ravnoteže – tada dijete dobija predstavu o stvarnosti, što je generalno dobro, ali se dešavaju i neprijatne stvari. Mališan to prihvata kao karakteristiku sopstvene ličnosti – generalno, ja sam dobar, ali imam i mane.
Ovo je zdrava narcisoidna ravnoteža: Uglavnom, sa mnom je sve u redu, ali ipak mogu da pogrešim, ponekad djelujem ružno ili glupo.
S druge strane, može doći do narcisoidne neravnoteže ako roditelji daju preveliku frustraciju da dijete ne može da je preživi, i mora da se dokazuje sve vrijeme. “Grandioznost” naglo splasne i pretvori se u beznačajnost.
Ista opasnost vreba i kod djece koja su nekada bila narcisoidni produžetak svojih roditelja. To znači da djeca igraju ulogu podrške ambicijama mame ili tate, podržavajući narcizam svojih roditelja.
Uglavnom, naša djeca su uvijek pomalo narcisoidni produžeci nas, pa se uznemirimo ako pogreše ili dobiju loše ocjene. Dijete shvata da je voljeno zbog određenih kvaliteta – zbog činjenice da savršeno svira klavir, dobro uči, lijepo je, vrijedno.
Dijete treba da ide samo u najbolju školu, da bude odličan đak. To je ono što čeka nadarenu djecu, ili djecu koju roditelji jednostavno “prave” nadarenom. Dijete počinje da misli da je voljeno samo kada je pametno, lijepo, aktivno, veselo, a ako se pokaže onakvim kakvo jeste, onda neće biti voljeno.
S tim u vezi raste narcisoidna ličnost, koja sve stavlja na fasadu tako da je sve vidljivo, lijepo, čisto i divno. Jer samo tako, misli da može da zaradi ljubav.
Često roditelji umjesto djece pišu domaće, rade lekcije, crtaju. Ovdje dijete upada u zamku da dobije peticu ili 15 minuta slave za nešto što zapravo nije uradilo. I tu se krug zatvara. Tako nastaje lažno “ja” iza kojeg se krije stid i strah od razotkrivanja, svojstven narcisoidnoj ličnosti, prenosi b.92.
Nezavisne/Freepik
