Izbor zanimanja jedno je od prvih velikih životnih raskršća na kojem se mlada osoba nalazi.
Pitanje upisa u srednju školu ili na fakultet mnogo je više od odluke o obrazovanju. U njegovoj pozadini nalaze se identitet, osjećaj lične vrijednosti i predstava o budućnosti.
Uloga roditelja u tom procesu je velika, ali način na koji se ta uloga ostvaruje pravi ključnu razliku.
Podrška roditelja u ovom periodu ima presudan značaj, jer mladi tek oblikuju sliku o sebi i svojim mogućnostima.
Sigurno porodično okruženje omogućava djetetu da razmišlja, istražuje i preispituje vlastite izbore bez straha od odbacivanja.
Razgovor, interesovanje i prisutnost daju osjećaj stabilnosti iz kojeg se lakše donose odluke.
Pritisak se javlja onda kada briga preraste u potrebu da se izbor kontroliše. Na našim prostorima odluke o školovanju često nose i porodičnu dimenziju, obilježenu očekivanjima, vrijednostima i strahovima. Roditelji tada, vođeni željom da zaštite dijete, nude rješenja koja smatraju sigurnim i perspektivnim. Takav pristup može udaljiti dijete od vlastitih interesovanja i dovesti do izbora koji više odražava porodične nego lične potrebe.
Period prelaska iz osnovne u srednju školu karakteriše snažan uticaj roditelja. Djeca u tom uzrastu još nemaju jasno oblikovan profesionalni identitet i prirodno se oslanjaju na porodične stavove. Odgovornost roditelja u toj fazi ogleda se u tome da vodi dijete kroz proces upoznavanja vlastitih sposobnosti, a ne da donosi odluku umjesto njega. Prelazak iz srednje škole na fakultet donosi drugačiju dinamiku. Potreba za samostalnošću tada postaje izraženija, dok roditelji često osjećaju dodatnu odgovornost, jer ovu odluku doživljavaju kao dugoročno presudnu. Upravo u tom odnosu između potrebe da se savjetuje i potrebe da se pusti razvija se osjećaj lične odgovornosti kod mladih.
Profesionalno iskustvo, ali i lični uvid kroz roditeljsku ulogu u periodu dva važna upisa u porodici, potvrđuju koliko je teško pronaći pravu mjeru.
Posebno se jasno osjeti i nešto o čemu se rjeđe govori, a to je roditeljski strah.
Strah da dijete neće napraviti dobar izbor, da će pogriješiti i time sebi otežati put.
Jer roditelj smatra da zna bolje i ima veće iskustvo. Taj unutrašnji nemir često stoji iza potrebe da se savjet pretvori u odluku. Upravo tu se odvija najvažniji dio roditeljskog rada, ne prema djetetu, nego prema sebi.
Porodični kontekst na našim prostorima obilježen je bliskošću i međusobnom povezanošću, što može biti snažan resurs, ali i izazov kada je potrebno napraviti prostor za individualne izbore. Roditelji nerijetko, i nesvjesno, prenose vlastite ambicije ili neostvarene planove, vjerujući da time djeluju u najboljem interesu djeteta.
Razlike između djevojaka i mladića danas su znatno ublažene, ali i dalje postoje u suptilnim oblicima. Djevojke češće biraju sigurnije opcije i vode računa o očekivanjima okoline, dok se kod mladića i dalje češće podstiče preuzimanje rizika i težnja ka uspjehu i materijalnoj stabilnosti. Ovi obrasci nisu univerzalni, ali su prisutni i utiču na proces donošenja odluka.
Zdrava roditeljska podrška podrazumijeva razvijanje sposobnosti djeteta da samostalno donosi odluke i preuzima odgovornost za njih. Osjećaj da je dozvoljeno pogriješiti i da podrška neće izostati predstavlja temelj za izgradnju samopouzdanja i unutrašnje sigurnosti. Roditeljstvo u ovom periodu traži povjerenje. Povjerenje u dijete, ali i u proces odrastanja. Jer zanimanje se može promijeniti, ali osjećaj da smo imali pravo da biramo vlastiti put ostaje kao temelj svakog daljeg razvoja.
Nezavisne novine/Maja Savanović Zorić
(Autor je psiholog i psihoterapeut)
