Sabalahajrudinu Suljagiću život nikad nije bio lagan. U ratu je, sa četiri godine, izgubio oba roditelja. Nakon toga je živio sa djedom, a poslije njegove smrti u domu. Od punoljetstva, njegov dom su bile tuzlanske ulice.
On je sinoć ubijen u Tuzli, a njegovo tijelo nađeno je oko dva sata iza ponoći na stubištu zgrade u naselju Stupine.
Suljagić je ubijen hladnim oružjem, najvjerovatnije nožem, a jedna osoba je privedena.
Na ime ovog beskućnika bilo je regisrovano nekoliko farmaceutskih kompanija. Stvarni vlasnik jedne od tih kompanija bio je gračanički biznismen Davud Zahirović koji je umro 2021. godine, pisali su mediji ranije.
Zbog ovih manipulacija, u Tuzli je 2020. godine hapšen advokat Suad Suljić.
Njemu se, saopšeno je tada iz Tužilaštva, stavljalo na teret da je kao advokat privrednog društva “Bosnafarm”, koji je bio u vlasništvu Davuda Zahirovića, nekadašnjeg predsjednika FK Sloboda, izvršio preregistraciju osnivača, direktora i adresu sjedišta preduzeća prebacio na Sabalahajrudina Suljagića, beskućnika iz Tuzle koji nije imao nikakvih prihoda.
“Odakle meni 10 hiljada maraka, kazao je Suljagić tada za Oslobođenje i O kanal. Ispričao je šta se sve dešavalo i kako je prevaren.
“Pod nebom sam cijeli život”, kazao je Sabalahajrudin svojevremeno.
Da više ne bude pod vedrim nebom, 2020. pobrinuli su se humani ljudi. Stan je pronašao, a kiriju od 200 maraka je plaćao anonimni donator. Šta se dešavalo dalje, nije poznato, ali Suljagić je opet završio na ulici…
O njemu je 2012. godine pisao i Radio Slobodna Evropa, a sve što je htio tada jeste posao.
“Da imaš nešto da radiš, da znaš da si zaradio, da stekneš radnu naviku, pa sutra ćeš imati porodicu, da naučiš svoje dijete kako treba raditi, a ne da ti dijete bude uličar, da ne bude kao što sam ja bio, prošao sve i svašta. Hoću da mu pokažem neke stvari. U neku ruku mi je ovo i dobro došlo, da sutra svom djetetu mogu da dam savjete”, rekao je on.
Zbog veoma teškog života koji je imao, Sabalhajrudinu je ostao i jedan nezavršen razred srednje škole, a volio bi upisati i neki fakultet.
“Nije mi bilo važno šta radim, važno mi je bilo da bude pošten. Najlakše je danas čovjeka pokrasti, prevariti, opljačkati, ali teško je biti insan, teško je biti čovjek u duši. Zato sam uvijek gledao da radim pošteno”, kazao je on.
Sabalhajrudin nije postao beskućnik zbog neke greške u životu, već samo zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče prepušteno društvu na brigu. O tome nije volio govoriti:
“To je teško. Što je bilo, bilo je. Ja tu ne mogu ništa, idemo dalje, boriti se, pošten biti, biti dobar sa ljudima.”
Želja mu je bila osnovati porodicu.
(Oslobodjenje.ba)
