Vlade Federacije BiH i Republike Srpske će se, prema trenutno dostupnim informacijama, tokom ove godine zadužiti za oko 1,5 milijardi KM.
Ova zaduženja će uglavnom biti plasirana na otplate ranijih dugovanja, te na likvidnost budžeta tokom ove godine, ali je nešto planirano i za projekte.
Kako je tokom predstavljanja budžeta za ovu godinu rekla Zora Vidović, ministarka finansija Republike Srpske, usvojena je odluka o dugoročnom zaduživanju Srpske tokom 2025. godine u iznosu od 862 miliona KM.
“Na domaćem tržištu zaduženje će biti 358 miliona KM, i to dugoročno zaduženje, a na međunarodnom tržištu 504 miliona KM, takođe dugoročno zaduženje”, rekla je Vidovićeva u Narodnoj skupštini Srpske.
Krajem prošle godine je i Narodna skupština RS usvojila odluku o iznosu garancija koje može izdati Republika Srpska u 2025. godini, a kojom se odobrava izdavanje garancija za zaduženja do iznosa od 800 miliona KM.
“U skladu sa ovom odlukom, planirano je izdavanje garancija, a zaduženja u sektoru saobraćaja, energetike, trgovine i turizma, zaštite životne sredine, zdravstva i ostalim subjektima lokalne samouprave i institucijama javnog sektora”, navela je Vidovićeva i dodala da Srpska ima izdatih 1,284 milijarde KM garancija.
“Sve obaveze u vezi sa pitanjem garancija isplaćuju se redovno”, rekla je Vidovićeva.
Sa druge strane, Vlada Federacije BiH je početkom februara donijela nekoliko odluka kojima se odobrava zaduženje ovog entiteta za ukupno 635 miliona maraka.
Tako su planirana zaduženja putem kratkoročnih kredita direktno kod komercijalnih banaka, kao i emisija obveznica i trezorskih zapisa.
Iz Vlade FBiH je navedeno da će sredstva biti iskorištena za stabilizaciju budžeta, refinansiranje dugova i pokrivanje tekućih obaveza.
Odobrene su tri emisije trezorskih zapisa u iznosu od 200 miliona KM, te tri emisije obveznica ukupne vrijednosti 300 miliona KM.
Ekonomista Igor Gavran kaže da se, nažalost, poguban trend zaduživanja nastavlja, a da praktično nikakve konkretne pozitivne efekte od toga ne vidimo.
“Republika Srpska jeste u još goroj situaciji, zadužuje se po još nepovoljnijim uslovima i ima još manji kapacitet za vraćanje obaveza, jer jedino još značajnije u vrijednosti što ima u javnom vlasništvu je ‘Elektroprivreda’, a i ona se urušava kao kula od karata. Federacija BiH zadnjih godina naprosto galopira istim smjerom kao da se trudi da stigne drugi entitet i potone što dublje u istu pogrešnu politiku prezaduženosti. I uglavnom je to krpljenje budžetskih rupa, a vrlo malo kapitalnih ulaganja i skoro nimalo reformi. Ovo sve je još besmislenije u Federaciji BiH nakon povećanja minimalne plaće bez smanjenja poreza i doprinosa jer će javni prihodi biti drastično veći, a opet se ovoliko zadužuje”, ističe Gavran za “Nezavisne novine”.
Prema njegovim riječima, ovo je jednostavno dugoročno neodrživ trend i opterećuje generacije koje dolaze.
“Također, ni javna imovina u Federaciji BiH se ne održava, pa je i ‘Elektroprivreda BiH’ u sve većim problemima, ‘BH Telecom’ najavljuje potencijalni jako skup aranžman preuzimanja konkurenta, svim javnim kompanijama se upravlja politički i neefikasno. U oba entiteta ekonomija i ekonomska razmišljanja ne da nisu prioritet, nego kao da ih nema nigdje na mapi”, rekao je Gavran.
Predrag Mlinarević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, smatra da je za analizu opravdanosti zaduživanja važno, osim obima duga, sagledati njegovu strukturu i namjenu.
“Naime, u ukupnom zaduženju države za određenu fiskalnu godinu potrebno je odvojiti kratkoročno od dugoročnog zaduženja. Kratkoročna zaduženja se prave s ciljem osiguranja tekuće budžetske likvidnosti usljed neujednačene dinamike naplate javnih prihoda tokom godine. Dugoročna zaduženja bi trebala biti usmjerena na vraćanje starih dugova i javne investicije. BiH i oba entiteta nisu prezaduženi sa stanovišta učešća javnog duga u BDP-u. To nije rezultat odsustva želje vlasti za zaduživanjem, koliko nemogućnost zaduživanja proizašla iz percepcije investitora. Najzaduženije zemlje su one iz grupe najrazvijenijih, što oslikava vjeru investitora u snagu njihove ekonomije i mali rizik naplate potraživanja. Sa druge strane, siromašne zemlje su po tim parametrima najmanje zadužene jer investitori ne percipiraju njihove privrede kao dovoljno ekonomski potentne za obezbjeđenje sredstava za finansiranje duga. Dakle, manje razvijene zemlje imaju potrebu za investicijama u infrastrukturu, privlačenje stranih investicija koje bi donijele sa sobom i željene tehnologije i za to su im potrebna sredstva. Ukoliko bi se pravilno upotrijebila sredstva od zaduženja, to bi za rezultat imalo privredni rast i održivost samog javnog duga. Dilema je, dakle, ne koliko, već za šta da se zadužimo”, objasnio je Mlinarević.
