Na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru danas je služen pomen velikom srpskom pjesniku Aleksi Šantiću povodom 101 godine od njegove smrti.
Služenje pomena tradicionalno organizuju Srpska pravoslavna crkvena opština Mostar, mostarski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva /SPKD/ “Prosvjeta” i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo “Gusle”.
Predsjednik SPKD “Prosvjeta” Mostar Sanja Bjelica Šagovnović rekla je da je Šantić najveći pjesnik kojeg je Mostar ikada imao, kosmopolita, rodoljub i nosilac kulturne i nacionalne misli. “Šantić je pripadao čuvenom mostarskom književnom krugu zajedno sa Jovanom Dučićem, Svetozarom Ćorovićem i nizom savremenika.
“Postavio je temelje savremene kulture u Mostaru i od njega napravio kulturno čudo. Ponosni smo na našeg Šantića i sigurni da njegov duh i danas lebdi oko nas i da je i danas prepoznatljiv simbol Mostara”, rekla je Šagovnovićeva.
Ona je naglasila da kulturna društva, čiji je Šantić bio osnivač, i danas svoj rad temelje na Šantićevoj ostavštini.
O tome govori, kako kaže, i podatak da je mostarska “Prosvjeta” u protekloj godini nizom događaja obilježila 100 godina od smrti Alekse Šantića, poput “Šantićevih večeri poezije”, književne nagrade, promocija, objavljivanja sabranih djela Alekse Šantića i nizom drugih događaja.
“Tako nastavljamo i dalje. Nadamo se da će se Šantić vratiti u svoj Mostar i zauzeti mjesto koje mu pripada. Šantiću je vraćena njegova ulica, a moramo se prisjetiti da je gimnazija u centru grada nosila njegovo ime i nadamo se da će sazreti vremena da se nose ponovo to ime”, rekla je Šagovnovićeva.
Prema njenim riječima, kulturna društva svojim djelovanjem nastoje da mladima vrate Šantića.
“Šantić je zastupljen u školama koje nastavu izvode po planovima na srpskom jeziku. Nažalost, u Federaciji u nastavnim programima mislim da to nije dovoljno. Nadam se da će se barem mladi u Mostaru zainteresovati da što bolje upoznaju pjesnika koji je proslavio naš grad i koji je najvažnija književna ličnost ikada u ovom gradu”, naglasila je Šagovnovićeva.
Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru Duško Kojić kaže da je Šantić veoma značajan za Mostar i kulturu svih naroda koji žive u BiH.
“Njegov značaj je nemjerljiv. Međutim, jako malo je u Mostaru zastupljen lik i djelo Alekse Šantića koji je simbol ovog grada. Osim Starog mosta ili Saborne crkve, Mostar je sigurno prepoznatljiv i po Šantiću. Mnogi dolaze u Mostar i zbog velikog pjesnika koji je obilježio jednu epohu ovog grada”, rekao je Kojić.
On je naveo da ljudi koji turistički posjećuju Sabornu crkvu uvijek pitaju gdje je grobno mjesto Alekse Šantića, a neki odu i do parka koji se godinama bori za opstanak.
“Godinama se priča hoće li biti obnovljena slova na spomeniku Šantiću. Neka tu grad pokaže više senzibiliteta prema pjesniku koji ga je proslavio. Crkvena opština zajedno sa `Prosvjetom` nizom manifestacija, kao i ovom danas, održava sjećanje na našeg pjesnika”, rekao je Kojić, dodajući da su se sinoć na Svetosavskoj akademiji đeca kroz pjesme o Svetom Savi i Aleksi Šantiću još jednom prisjetile pjesnika i njegovih pjesama o svecu i prigodno ga pomenuli pred godišnjicu njegovog upokojenja. Mostarski novinar Zlatko Serdarević otjepavo je Šantiećevu pjesmu “Laku noć”.
On kaže da je zaljubljenik u poeziju Alekse Šantića koji je uzor mnogima, ne samo kao pjesnik već i kao čovjek.
“Bio je poseban. Sve što je radio emanira našeg hercegovačkog čovjeka – osjećajnog, humanog, senzibilnog i to privlači i mene da se identifikujem s njim”, rekao je Serdarević koji priprema knjigu o Šantiću u kojoj će biti do sada neobjavljeni podaci.
Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze.
Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije, ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.
Šantić je rođen 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo najveći dio života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Mihe zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar. Nekoliko godina kasnije počeo je književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdsj”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, “Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus čini više od 700 pjesama. Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora” i “Otadžbine”.
Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”. Najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao.
Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima.
Takva je pjesma “Emina” koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. Šantić je izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine. Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna u Sarajevu nose Šantićevo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini. Prošle godine Mostaru je vraćena Ulica Alekse Šantića, u gradu je i Šantićev park u kome se nalazi njegov spomenik. Gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime preimenovana je u Gimnaziju Mostar, prenosi Srna.
